Back

ⓘ Srbi u Hrvatskoj




                                               

Novosti

Novosti može značiti: Novosti Beograd, srpski dnevni list Novosti Zagreb, hrvatski dnevni list koji je izlazio od 1907. – 1941. Novosti samostalni srpski tjednik, tjednik Srba u Hrvatskoj Slični pojmovi: Vijesti razdvojba, razdvojbena stranica

                                               

Lazo M. Kostić

Lazo M. Kostić je bio srpski statističar, pravnik, povjesničar, publicist i profesor na Sveučilištu u Beogradu.

Srbi u Hrvatskoj
                                     

ⓘ Srbi u Hrvatskoj

Srbi su južnoslavenski narod koji čini najveću nacionalnu i etničku manjinu u Republici Hrvatskoj. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, ima ih 186.633 i čine 4.4 % stanovništva Hrvatske. Na popisu iz 2001. godine, bilo ih je 201.631 i činili su 4.5 % stanovništva Hrvatske. Njihov broj je bio znatno veći 1991. godine, prije Domovinskog rata, kada ih je bilo 581.663 i kada su činili preko 12.2 % stanovništva.

Nakon više stoljeća mirnog suživota bez većih sukoba s većinskim Hrvatima, tijekom 20. stoljeća su izmedu Hrvata i Srba nastale znatne napetosti, povodom propasti Austrou-Ugarske i ulaska Hrvatske i susjednih područja u sastav Kraljevine Jugoslavije, te potom nastanka Nezavisne Države Hrvatske, SFRJ i naposljetku ostamostaljena Republike Hrvatske od SFRJ: Hrvati uglavnom nisu bili zadovoljni položajem svoje nacije u okvirima Stare i Nove Jugoslavije, a Srbi su velikim dijelom pokazivali volju da ostanu u državi koja će obuhvaćati i njihove sunarodnjake u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Hrvatsko - srpske napetosti su u okolnostima uzastopnih velikih geopolitičkih nestabilnosti u Europi tijekom 20. stoljeća izbijanje Prvog svjetskog rata i potom propast nekoliko velikih imperija na njegovom kraju; početak Drugog svjetskog rata 1940 ih; raspad Istočnog bloka početkom 1990 ih godina eskalirale do ozbiljnih ratnih sukoba i velikih ljudskih i materijalnih žrtava. Osobito kao posljedica ratnih dogadaja u svezi osamostaljenja Republike Hrvatske, jako je smanjen udio Srba u stanovništvu Hrvatske, makar u tom zadnjem ratu nije broj poginulih Srba bio izrazito velik, nego naprotiv manji nego u I. i u II. svjetskom ratu.

                                     

1. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj

Srbi u Hrvatskoj u znatnoj mjeri potječu iz zajednica Vlaha, koji su se kao selilačko stanovništva sa svojim stadima doseljavali s balkanskih područja u hrvatske zemlje demografski opustošene stoljetnim Hrvatsko-osmanskim ratovima; kao pravoslavci koji su se našli obuhvaćeni Srpskom pravoslavnom crkvom, ti su Vlasi s vremenom uglavnom prigrlili srpski nacionalni identitet - s većim izuzetkom onih Vlaha koji su se našli obuhvaćeni Grkokatoličkom crkvom u Hrvatskoj.

Valja opaziti da je osim ovih kasnije doseljenih balkanskih Vlaha postojale ranije relativno slične zajednica Vlaha odprije nastanjenih u hrvatskim područjima, tako na području Dalmacije, Like i na južnoj velebitskoj padini. Ti su Vlasi bili rimokatolici, a s vremenom ih se etnografski ih nije moglo razlučiti od Hrvata jer su bili vrlo rano kroatizirani i snažno su se integrirali u hrvatsko društvo.

Odranije naseljenim Vlasima, pridružio se u organiziranim migracijama 1691. i 1738. godine i značajan broj Srba iz Srbije, koji su se naselili u prvom redu na području Slavonije.

                                     

1.1. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Doseljavanje na poticaj Osmanskog Carstva

Balkanski su se Vlasi doselili u Hrvatsku u istim migracijskim valovima kojim su došli na područje današnje BiH. Tako se već 1530. spominje veći broj Vlaha u nekim mjestima u središnjoj Hrvatskoj, kao što su Unac i Srb. Ti migracijski valovi nisu bili spontani i nekontrolirani, nego je bila uvijek riječ o "strogo usmjerenoj turskoj kolonizaciji ili planskoj turskoj politici, koja kolonizacijom stočarskog vlaškog stanovništva nastoji odmah popuniti osvojene krajeve iz gospodarskih i strateških razloga." Osmansko Carstvo nije slučajno koristilo Vlahe u te svrhe, jer su bili "nesjedilački, pokretljiv svijet ", i kao takvi su imali osobitu ulogu u osvajanju novih prostora i u njegovu naseljavanju.

U to vrijeme pojmovi Srba i Vlaha nisu bili istovjetni; zapravo su središnje osmanske vlasti nastojale sprječavati pokušaje Srba i Hrvata da pristupaju u donekle povlaštenu vlašku zajednicu. Slično su još ranije, u doba srednjovjekovne srbijanske države, srpski vladari zabranjivali brakove izmedu Srba i Vlaha. Iz dokumenata od 13. do 15. stoljeća vidljivo je da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doživljaju kao "druge", različite od sebe.

Izvorište odakle su došli balkanski Vlasi bilo je područje balkanskih planina i balkansko-bizantske civilizacije, odakle su selili prema zapadu, a najčešće su išli trima velikim pravcima. Prvi migracijski pravac je išao sjevernom padinom Dinarida, poglavito iz hercegovačkog sandžaka preko velikih kraških polja: Livanjskog i Glamočkog "; drugi migracijski pravac je vodio preko Banjaluke, Ključa i Petrovca u Pounje ", a treći migracijski pravac je išao iz Hercegovine dolinom rijeke Drine i Bosne u Srijem i Slavoniju ", gdje su osmanske vlasti osnovale sandžak i Pakrački sandžak. Kolonizacija Vlaha za vrijeme osmanske vlasti je trajala do sredine 16. stoljeća.

                                     

1.2. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Opadanje snage Osmanskog Carstva krajem 16. stoljeća, Mlečani i Habsburzi, doseljavanje nakon pada habsburške Kraljevine Srbije 1718. – 1739.,

Podrobniji članak o temi: Vojna krajina

Na Bečkoj konferenciji 1577. se odlučilo ojačati hrvatsko ratište uspostavom uredno opskrbljene i plaćene Vojne krajine, a uslijedile su pobjeda u Bitci kod Siska 1593. i sklapanje Žitvanskog mira 1606. Postalo je očitim opadanje vojne i gospodarske moći Osmanskog Carstva, te da se za one na turskoj strani doista primiče kraj pljačkama i obilnu plijenu što su ga više od stotinu godina nemilosrdno uzimali s ove strane hrvatske obrambene linije ". Na poziv austrijske strane, dio Vlaha prelazi k novim gospodarima, koji im nude sličan donekle, u odnosu na široke slojeve zemljoradničkog stanovništva povlašteni status kakvoga su do tada uživali na turskoj strani. Vlasti iz Beča Vlasima dijele opustjelu zemlju hrvatskoga plemstva i svećenstva vežući doseljene Vlahe različitim povlasticama uz krajiške generale i Dvorsko ratno vijeće u Grazu ". Time je nakon turske, došao val austrijske kolonizacije Vlaha u Hrvatsku koja je trajala u 16. i 17. stoljeću.

Slično je na području Dalmacije postupala mletačka vlast: s područja u Bosni koja su ostala pod vlašću Osmanlija doseljavala su se na područja pod kršćanskom vlašću kako katolici, tako i pravoslavci.

Prvi balkanski Vlasi koji dolaze na slobodni teritorij, pod kršćanskom vlašću, su bili oni koji su u 16. st. došli iz Hercegovačkog sandžaka na područje današnje Dalmacije i Like. To je bilo dijelom mletačke kolonizacije balkanskih Vlaha.

Hrvatski sabor je pokušao 1629. riješiti balkanskovlaško pitanje posebnim zakonom kojim bi ih se stavilo u okvire Hrvatskog Kraljevstva, no balkanski Vlasi su se izravno nagodili s Habsburzima izborivši Vlaške statute.

Početkom 18. stoljeća je veliki dio Srbije došao u sastav Kraljevine Srbije 1718. – 1739. pod Habsburškom vlašću, da bi austrijske vlasti nakon napuštanja toga područja organizirale evakuaciju znatnog dijela stanovništva toga područja na teritorij današnje Vojvodine i u Hrvatsku. Dolazak znatnog broja etničkih Srba s pravoslavnim klerom u velikoj je mjeri smanjio utjecaj grkokatolištva u Hrvatskoj, te pospješio identifikaciju pravoslavnih Vlaha sa srpstvom - kakav je bio slučaj i u drugim područjima pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve.

Kad je mletačku vlast u južnim hrvatskim krajevima zamijenila austrijska pa 1805. Napoleonova, došlo je do promjene crkvene organizacije. Onaj dio kršćanskih vjernika grčkog obreda koji su dotad djelovali pod krovom rimokatoličke Crkve izuzeti su od njene nadležnosti odlukom francuskih vlasti. Iste su dale utemeljiti dalmatinsku biskupiju vjernika grčkog obreda, utemeljili su konsistoriju i bogosloviju. Napoleon je za episkopa biskupa odredio Benedikta Kraljevića koji je prije bio metropolit dabrobosanski. Nosio je naslov biskupa "Dalmacije i Boke Kotorske". Odlaskom francuskih vlasti 1813. i dolaskom austrijskih nije se promijenila nova crkvena organizacija.



                                     

1.3. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Habsburška Monarhija i Austro-Ugarska

Izgradnja srpskog identiteta u Vlaha na području Hrvatske počela je u 18. st. pod utjecajem Srpske pravoslavne Crkve; ponajviše djelovanjem domaćih pravoslavnih svećenika Karlovačke mitropolije koji su se školovali u manastirima izvan Hrvatske Ugarska pod vodstvom svećenika SPC koji su u južnougarske krajeve došli velikim seobama Srba 1690. i 1737. 1695. je srpski patrijarh Arsenije III. Čarnojević organizirao crkvenu hijerarhiju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, čime je zahvatio i pravoslavne Vlahe. Pri tome je dio Vojna Krajina podredio Gornjokarlovačkoj eparhiji biskupiji, a drugi dio Varaždinski generalat i civilnu Hrvatsku 1705. je podredio Pakračkoj eparhiji.

Srbiziranje Vlaha u južnoj Hrvatskoj je bilo posljedicom što su se pravoslavni Vlasi iz južnih hrvatskih krajeva pod mletačkom upravom hijerarhijski povezali sa Srpskom pravoslavnom Crkvom u sjevernoj Hrvatskoj, što je pojačalo obrednu i crkvenu povezanost Vlaha s tim iz Srbije doseljenim Srbima.

Hrvatsko plemstvo okupljeno u Hrvatskom saboru i katolička crkvena hijerarhija su ohrabrivali pristupanje Vlaha u grkokatolištvo, što je u većini područja prilično grubo prekinuto najprije krajem 17. stoljeću znatnim doseljavanjem Srba iz Srbije 1691. godine na poziv austrijskih vlasti, a potom definitivno u 18. stoljeću, nakon velike seobe Srba s područja bivše Kraljevine Srbije 1718. – 1739., kada su brojne grkokatoličke župe i druge ustanove silom preuzete od strane srpskog pravoslavnog klera - čije je djelovanje tada i poslije ostalo pod zaštitom središnjih austrijskih vlasti.

U 19. stoljeću - kada diljem Europe na podlozi stoljećima starih etničkih pripadnosti sazrijevaju moderne nacije - i razvitak srpske nacionalne svijesti u pravoslavaca na području Hrvatske i Madarske dobiva novi zamah. 1835. Božidar Petranović u Zadru počinje tiskanje Srbsko-dalmatinskog magazina. Sljedećih trideset godina Srbi i Hrvati zajedno suraduju u narodnjačkom pokretu, protiv autonomaškog, talijanaškog, a neutralnim narodnim imenom izbjegava se slabljenje pokreta.

Josif Rajačić koji je od 1828. godine episkop dalmatinski, da bi potom posao episkopom u Vršcu i potom mitropolitom u Srijemskim Karlovcima, okuplja tijekom revolucionarnih gibanja 1848. godine Majsku skupštinu Srba u Srijemskim Karlovcima 1848. godine, na kojoj su se okupili predstavnici srba iz Hrvatske, Madarske i Kneževine Srbije. Osim što je tu bila uspostavljena kratkotrajna Srpska Vojvodina, sam je rajačić tu bio proglašen za srpskog patrijarha, započevši postupak odvajanja srpskih pravoslavaca od grčkog Ekumenskog patrijarhata u Carigradu. Makar su habsburške vlasti održale dio pravoslavaca u Hrvatskoj pod ingerencijama pravoslavnih metropolije u Erdelju osnovana 1876. i Bukovini osnovana 1873., pravoslavni kler se uglavnom obrazovao u srpskom duhu, a takva je bila i vjerska poduka i tiskovine.

Tijekom 19. stoljeća bilo je na nekim mjestima prelazaka pojedinih pravoslavnih svećenika u grkokatolištvo, i u takvim slučajevima bi redovno stanoviti broj vjernika za njima napustio pravoslavlje

takvi pokušaji medutim nisu ostavili dubljeg traga, jer je pravoslavna hijerarhija uspijevala s vremenom privući te vjernike natrag u pravoslavlje, a posljedično i u srpstvo.

U drugoj polovini 19. stoljeće srpsku nacionalnu ideju prigrlili su i neki katolički intelektualci, zamjetnije jedino u Dubrovniku; ti su bili "Srbi katolici". Taj nadobudni pokušaj je bio vezan uz naivne predodžbe o srpstvu toga doba i njegovoj blistavoj budućnosti, ali nije pridobio nikakvu širu podršku i nije potrajao više od jednog naraštaja. U velikoj mjeri je bila riječ o dijelu aktivnosti vlasti Kneževine Srbije, koja je još uvijek imala status autonomne kneževine u okviru Osmanskog Carstva, slabe gospodarske moći i praktično bez ikakvih spomena vrijednih obrazovnih, kulturnih i administrativnih institucija - ali je svejedno iznjedrila Garašaninovo Načertanije iz 1844. god. i započela tajne operacije radi širenja propagande koja je imala za cilj pripremu za ostvarenje projekta Velike Srbije na razvalinama koje će ostati nakon očekivanog raspada Osmanskog Carstva, a možda i Austrijskog Carstva današnja Srbija doista i obuhvaća dijelove obje te bivše države, makar znatno manje od raznih maksimalističkih ciljeva. Od područja Današnje Hrvatske, konspirativno provodeni velikosrpski projekti su osobito bili usmjereni na dijelove Trojedine Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koje nisu bile pod upravljanjem Hrvatskog sabora i vlade u Zagrebu, nego se njima upravljalo izravno iz Beča: Vojnu krajinu i Dalmaciju. Kao osobito prodorni agenti na provodenju prosrbijanske propagande iskazali su se dubrovački paroh Dorde Nikolajević i prvak Narodne stranke Stefan Mitrov Ljubiša Takve megalomanske ideje širenja imale su u to doba pandane u novim kršćanskim elitama takoder i u drugim pravoslavnim državama na jugoistoku Europe: Grci su željeli obnoviti Bizantsko Carstvo, Bugarsi Bugarsko Carstvo iz doba cara Simeona, a Srbi Srpsko Carstvo iz doba cara Dušana.

Veliki dio prosrbijanske propagande se sastojao u učvršćivanju veze pravoslavlja i srpstva. Nešto manje uspješno je bilo nastojanje da se na jezičnom polju izjednači korištenje štokavskog narječja s pripadnošću srpstvu. Ironično je da je ovu ideju "svi su štokavci Srbi" bili osmislili njemački slavisti, a od 1850 ih promicale austrijske vlasti u sklopu svojih ideja da Austrijskoj Carevini priključe oveća slavenska podrtučja kojima je vladala Turska - da bi kasnije upravo srpska težnja za vlastitom državom, i to po mogućnosti što većom, postala teškim problemom austrijske geopolitike. I paktiranje madarskih elita iz vremena Khuena Hedervariya i iz kasnijeg razdoblja sa srpskim jezičnim i drugim nacionalnim politikama je naposljetku, na kraju I. svjetskog rata, pridonijelo onome što Madari do danas složno zovu "Trianonskom katastrofom".

Nakon hrvatskog oduševljenja austro-ugarskim zaposjedanjem BiH 1878. godine - u kojem su sudjelovali brojni hrvatski vojnici, pretrpjevši značajne gubitke - i traženja sjedinjenja BiH s Hrvatskom i Slavonijom lom je bio neminovan. Srbija, koja je iste 1878. godine medunarodno priznata kao neovisna država, traži da se Bosna i Hercegovina pripoje Srbiji. Oprečne nacionalne težnje dovode i do lošijih odnosa na terenu. Tako 1879. Srbi u Bukovici glasalaju za talijanaškog kandidata Autonomaške stranke umjesto za Mihovila Klaića, usprotivivši se programu narodnjaka za sjedinjenje s Hrvatskom. Taj dogadaj su narodnjaci prozvali bukovičkim izdajstvom. Ubrzo se osnivaju odvojene hrvatske i srpske stranke, a hrvatske stranke imaju većinu u Dalmatinskom saboru. Srpske stranke u Dalmaciji od toga doba suraduju s talijanaškima.

Za vrijeme bana Mažuranića 1873 1880. ukida se srpska prosvjetna autonomija pod okriljem SPC u sklopu obrazovnih reformi i liberalnih nastojanja; unatoč tumačenju tog poteza kao protusrpskog, u Mažuranićevom kabinetu neke od najvažnijih položaja držali su hrvatski Srbi: podban je bio Jovan Živković, ravnatelj Stola sedmorice Livije Radivojević, a Nikola Krestić je bio predsjednik Hrvatskog sabora.

Tijekom svog dugogodišnjeg banovanja 1883 1903., obilježenog političkim nasiljem i agresivnom madarizacijom, ban Hedervary je poticao medustranačke sukobe i sukobe hrvatskog i srpskog gradanstva. Nametnuo je ćirilicu u gimnazije te ju izjednačio s latinicom nije se korištenje ćirilica stoga bilo osobito ukorijenilo u Hrvatskoj - ni kod Hrvata, ni kod Srba, a dopustio je i korištenje srpskih zastava. Promijenio je službeno ime jezika iz "hrvatski" u "hrvatsko-srpski". Za predsjednika sabora postavio je Srbina Vasu Durdevića. 1884. izglasani su tzv. Srpski zakoni, upotpunjeni 1887., kojima pravoslavna crkva na području Hrvatske dobiva pravo na samostalno školstvo.

Srbi u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća inicijativama Vladimira Matijevića stvaraju niz institucija kao što su Srpska banka, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga i Srpsko privredno društvo "Privrednik".

Aktivnostima koje su poniknule medu Srbima u samoj Hrvatskoj, pridružuju se one organizirane i financirane iz Srbije: sukladno planovima teritorijalnog širenja Srbije prema jugu i zapadu, te su aktivnosti bile protuaustrijske i protuhrvatske, a koordinirane su potajice. Velikosrpske je agente čekalo puno posla na početku ovog projekta. Srpski list "Srbobran" - kojega financira Srbijanska vlada, i u kojemu pišu neki novinari iz Beograda - u članku Naša prva desetgodišnjica iz listopada 1894. godine opisao je budenje hrvatske nacionalne svijesti kod pravoslavnih, težnje ka zapadnim vrijednostima i o neindoktriniranosti svećenstva srpstvom: "U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta medu njima zatekosmo čak neke da su "pravoslavni Hrvati" koji sa amvon srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice."

Tinjajući hrvatsko-srpski sukob je kulminirao 10. kolovoza 1902., kada je, nakon godina izazovnog pisanja u svrhu potpirivanja razmirica izmedu Srba i Hrvata, zagrebački časopis Srbobran koji je financirala srbijanska radikalska vlada, prenio je tekst iz jednog beogradskog lista pod nazivom Do istrage vaše ili naše, u kojem se nijekalo postojanje hrvatske nacije i prognozirao rezultat sukoba Hrvata i Srba, pozivajući na uništenje:

Razjarene mase kojima se pridružila većina odraslih muškaraca u gradu - te mase nisu bile pokrenute nekom osobitom organizacijom, nego naprosto iziritirane ekstremno uvredljivim pisanjem "Srbobrana" - palile su u Zagrebu srpske zastave i razbijale srpske institucije, te trgovine i druge radnje u vlasništvu Srba.

                                     

1.4. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Politika novog kursa

Podrobniji članci o temama: Politika novoga kursa, Hrvatsko-srpska koalicija, i Zadarska rezolucija

S dolaskom tzv. politike novog kursa dogada se zaokret prema hrvatsko-srpskoj suradnji u svrhu borbe za zajedničke interese, što je potvrdeno Zadarskom rezolucijom 1905., kad je hrvatska oporba protiv madaronske vlade pristala na široke ustupke što se tiče zastava, obrazovanja, naziva jezika i ravnopravnosti Srba. Stvorena je Hrvatsko-srpska koalicija, a srpski političar Svetozar Pribićević postaje njen istaknuti čelnik. Politika HSK temeljila se na suradnji s Ugarskom, talijanaškim strankama u Dalmaciji te srpskima u Hrvatskoj i Slavoniji, jamčeći široke ustupke što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj. 25. veljače 1907. Frano Supilo prenio je riječi dr. Lovre Montija o općoj hrvatsko-srpskoj suradnji: "Sa Srbima možemo mnogo, bez Srba malo, a protiv Srba ništa".

Kako će se poslije u doba osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba po raspadu Austro-Ugarske Carevine 1918. godine pokazati, srpskom političkom vodstvu na čelu sa Svetozarom Pribičevićem je paktiranje s hrvatskim političarima nakon Zadarske rezolucije imalo svrhu uključivanje u jednu južnoslavensku politiku koja će u pogodnim okolnostima moći privući područja Hrvatske i BiH u državnu zajednicu sa Srbijom: pri tome je Svetozar Pribičević još u članku "Misao vodilja Srba i Hrvata" iz 1897. godine objavio svoju programatsku ideju da su Srbi i Hrvati - jedan narod s dva imena.

U političkom životu Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Srbi su imali nerazmjerno veliku ulogu. Izborne jedinice nisu bile ujednačene po stanovništvu, već skrojene po želji vlade, koje su nastojale onemogućiti hrvatske nacionaliste jačanjem malobrojnijih Srba - kako to i inače običavaju činiti strani vladari koji provode "podijeli pa vladaj" politiku. Tako je primjerice na izborima 1913. Hrvatska pučka seljačka stranka s 12.917 glasova dobila tek 3, a Srpska samostalna stranka s 11.704 glasača čak 17 zastupničkih mandata. Zastupnici Mišćević, Pribićević, Krajnović i Budisavljević - njih četvorica - zajedno su dobili 1.062 glasa, što im je omogućilo četiri saborska mandata, za razliku od pravaša M. Uroića, koji je osvojio 1.138 glasova i nije osvojio mandat. Djelovanje političara iz srpskih redova je nekada bilo sukladno interesima Hrvatske i Hrvata, ali se ponude hrvatskim interesima ne uvijek sklonih politika Beča i Pešte isto nisu odbijale - uostalom su i mnogi Hrvati takoder spremno suradivali u raznim madaronskim politikama.

Austrijska vlada je - kako ne bi uspio hrvatsko-srpski politički dogovor - poticala protusrpsko raspoloženje u Hrvatskoj tu su s vlastima suradivali Frankovci, koji su smatrali Srbe i Srbiju potencijalno najvećim problemom za hrvatske probitke, a pokrenula je i montirane procese kako bi oslabila HSK: Friedjungov proces 1908. i Veleizdajnički proces 1909. godine. Na sudenju u Friedjungovom procesu je dokazano da su optužbe utemeljene na lažnim i krivotvorenim dokumentima, dok je medu nekim okrivljenim Srbima u Veleizdajničkom procesu ipak bilo velikosrpskih agitatora i protudržavne djelatnosti. Po popisu 1910., na teritoriju Kraljevine Hrvatske i Slavonije živjelo je 644.955 Srba, koji su činili 24.5% stanovništva. U Kraljevini Dalmaciji 1900. živjelo je oko 95.000 Srba te su činili 16% stanovništva.

                                     

1.5. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Prvi svjetski rat

Odmah po izbijanju rata zabranjene su sve organizacije i udruge koje je vlast smatrala naklonjenima Srbiji ili južnoslavenskoj ideji. Frankovci su iskoristili pojedine provokacije sa srpske strane te ozračje i ogorčenost naroda nakon sarajevskog atentata da iniciraju protusrpske demonstracije. Nakon što je bačen kamen na povorku sa slikom Franje Ferdinanda, demolirane su radnje u vlasništvu Srba u Zagrebu te kavane i okupljališta projugoslavenskih političara. Napadnuti su i saborski zastupnici Hrvatsko-srpske koalicije HSK. S druge strane, socijaldemokratska stranka je održala skup na kojem je osudeno protusrpsko raspoloženje. Istodobno s velikim protusrpskim neredima u Beču, Budimpešti i teškim izgredima u BiH, u kojima je bilo mrtvih i ranjenih, i u drugim hrvatskim gradovima je došlo do sukoba s jugoslavenski orijentiranim gradanima i udrugama, a pogotovo prema srpskim društvima i klubovima, kao u Dubrovniku, gdje je nastradalo srpsko društvo "Dušan Silni". Veliki neredi zabilježeni su i u Zadru, Konavlima, gdje su paljene srpske zastave, i Metkoviću. U Dakovu i Slavonskom Brodu nemiri su poprimili razmjere u kojima je zatražena intervencija vojske. U Petrinji je uveden policijski sat, a redarstvo je imalo pune ruke posla i u Bjelovaru i Virovitici. U Vukovaru i Zemunu redarstvo je uspjelo spriječiti veće sukobe. Većina Srba u Hrvatskoj je s odobravanjem dočekala vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i supruge, a ponegdje su zabilježene i teže provokacije, poput isticanja slika kralja Petra, veselja, vrijedanja i slavlja. U Zadru je uhićeno 14 Srba zbog slavljenja atentata. Tijekom rata mnogi istaknuti političari iz redova Srba su bili progonjeni i uhićeni, a neki su emigrirali.



                                     

1.6. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Kraljevina SHS/Jugoslavija

Stvaranjem Kraljevine SHS dolazi do jačanja veza Srba u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom. Nakon što su odmah po kraju I. svjetskog rata 1918. godine srpski pravoslavni episkopi žustro prionuli potpunom ujedinjavanju svih pravoslavaca u novoj državi ne obazirući se uopće na želje Makedonaca i Crnogoraca, koje srpski episkopi uostalom i nisu smatrali zasebnim narodima, 1920. godine je Carigradska patrijaršija napokon službeno priznala autokefalnost Srpske pravoslavne crkve, koja je obuhvatila svih 46.1 posto stanovnika nove države, koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti. Srpska pravoslavna crkva preuzela je i imovinu Bukovinsko-dalmatinske metropolije, koja je dotad bila pod vrhovnom crkvenom vlašću Carigradske patrijaršije, a sjedište je imala u Bukureštu. Preuzete su i imovine Dalmatinsko-Istarske i Bokokotorsko-Dubrovačke eparhije.

Odmah nakon 1918. organizirano je doseljavanje Srba iz Srbije na područje Hrvatske, osobito na područje Srijemske i Ličko-krbavske županije. Relativni je rast udjela Srba zabilježen u Virovitičkoj porast od 35%, Srijemskoj i Modruško-riječkoj županiji, ponajviše zbog kolonizacije srpskih solunskih dobrovoljaca u Slavoniji tijekom agrarne reforme, organizirane od strane vlasti. Tako je na područjima agrarnih ureda u Osijeku i Vukovaru podignuto po 25 naselja za dobrovoljce na koje je naseljeno 8.000 obitelji.

U novoj državi, nastojali su Srbi vrlo uporno uspostaviti svoju hegemoniju, te su odnosi Srba s praktično svim drugim zajednicama bili konstantno loši. Osobito su konstantno loši bili odnosi s Hrvatima, kao drugom najbrojnijom, a po gospodarskoj i drugoj snazi barem ravnom etničkom zajednicom, stalno prijetili raspadom države.

Režim je poticao uključivanje Srba u Hrvatskoj u četnička udruženja, te je početkom 1935. godine samo na području Savske banovine bilo 114 mjesnih četničkih pododbora.

Iako je glavnina stranaka Srba u Hrvatskoj godinama suradivala s HSS-om u borbi protiv centralizma, 1927. stvarajući veliku Seljačko-demokratsku koaliciju, prilikom uspostave Banovine Hrvatske 1939. dio Srba pokazuje nespremnost na život u državi u kojoj su većina Hrvati. Uslijedila su i traženja za pripajanjem ličkih i kordunskih kotareva većinski srpskoj Vrbaskoj banovini.

                                     

1.7. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj NDH

Podrobniji članci o temama: Srbi u NDH i Srbi u NDH: Broj žrtava

Nakon uspostave NDH, ustaški su dužnosnici odmah počeli davati oštre izjave protiv Srba, a ubrzo su počeli i prvi progoni. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je dio uglednih Srba isprva nudio suradnju novoj vlasti. Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba, Zagrebom su se mogli kretati samo danju, odredeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica. Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine. Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba. Ustaška politika terora pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Manji dio ih se priklonio ekstremnim nacionalistima i rojalistima četnicima, a veći dio ih se na početku rata priključio partizanima. 1941. i 1942. većina partizana na području današnje Hrvatske bili su Srbi, da bi se njihov postotak počeo smanjivati većim pristupanjem Hrvata te je 1944. iznosio 28.6%.

Nakon proglašenja NDH izbilo je nekoliko srpskih pobuna. Prvi incident u uvjetima opće anarhije dogodio se 12. travnja u Gračacu pod vodstvom pripadnika bivše žandarmerijske postaje. Na ovu pobunu komunisti nisu imali nikakav utjecaj, a sudjelovali su isključivo Srbi pod četničkim vodstvom. 27. srpnja izbila je pobuna u Srbu, Donjem Lapcu, Drvaru i Bosanskom Grahovu, pri čemu su počinjeni pokolji u Drvaru i Bosanskom Grahovu. Pobunu su organizirali četnici Draže Mihailovića, kojima su pripadali ondašnji vodeći srpski komunisti tih krajeva, radi stvaranja Velike Srbije po Moljevićevu projektu. U isto vrijeme, četnici uz podršku talijanske vojske preuzimaju kontrolu nad širokim područjem sjeverne Dalmacije. U Istočnoj Hercegovini započinje ustanak Srba - ponekad zvan Vidovdanski ustanak, makar su oružani sukobi počeli čak 3 tjedna prije Vidovdana 28. lipnja 1941. godine - nakon kojega četnici u suradnji s talijanskom vojskom preuzimaju kontrolu i nad tim područjem.

Stanovita promjena odnosa prema Srbima u NDH nastupila je u proljeće 1942. na njemačko traženje, jer su Nijemci uvidjeli da je politika terora i represije prema Srbima jačala pobunu, koja je vezivala više njemačkih vojnika u NDH. Tako je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, Srbi su uključeni u domobranske radne postrojbe. Prestalo se s progonom Srba u Nedićevu Srbiju, a napuštena je i politika nasilnog tzv. prekrštavanja. No, pobuna je već toliko odmakla da ove mjere nisu značajnije utjecale na nju. Vlasti NDH su početkom 1942. počele sklapati sporazume s četničkim postrojbama kako bi se izbjegli medusobni sukobi i koordinirale akcije protiv partizana.

Vladimir Žerjavić na temelju demografskih izračuna i sustavnog pregleda brojnih dokumenata, procjenjuje ukupne srpske žrtve u NDH dakle, na području širem od današnje Hrvatske na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora većinom pobijeni od ustaša. Ustaše su, od dosad identificiranih zločina, odgovorni za stradanje 39.822 srpske civilne žrtve s područja današnje RH. Od te brojke, u logorima je stradalo 26.350 Srba iz Hrvatske.

Ubrzo nakon Drugog svjetskog rata, udio Srba je u Hrvatskoj bio ponešto opao, zbog kolonizacije na imanja Folksdojčera u Vojvodini: medu 9.279 obitelji s 52.868 članova koje su iz Hrvatske odselile za Vojvodinu, bilo je ukupno samo 7.134 Hrvata.

                                     

1.8. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Socijalistička Jugoslavija

Nakon Drugog svjetskog rata i teških stradanja, Srbi su u Ustavu NR Hrvatske 1947. članak 11. potvrdeni kao potpuno ravnopravni s Hrvatima, dok su u 2. članku spominje "bratsko jedinstvo Hrvata i Srba u oslobodilačkoj borbi". Ustavom SR Hrvatske iz 1974. posebno su spomenuti već u prvom članku.

No, usto je izričito navedeno da je Hrvatska nacionalna država samo hrvatskog naroda, dok je za ostale narode država, s time da su Srbi bili posebno spomenuti.

Srbi u Hrvatskoj bili su predstavljeni u upravi, policiji i gospodarstvu nerazmjerno svom udjelu u stanovništvu, osobito u službama sigurnosti. Iako su činili 11.5% stanovništva Hrvatske, 1984. Srbi su činili 49.9% milicije u Hrvatskoj, uz mnoge druge Srbe koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni.

1945./6. pristupilo se saveznoj kolonizaciji Vojvodine, Srijema, Baranje i Bačke. S područja NR Hrvatske dobrovoljno je migriralo oko 11.000 obitelji s prosječno oko 6 članova, od kojih su skoro 9/10 bili Srbi, najviše iz Like i sa Korduna. Nije istraženo koliko je od ukupno 162.447 Srba doseljenih tada u Vojvodinu bilo iz reda onih koji su tijekom II. svjetskog rata bili protjerani ili izbjegli s područja NDH u Srbiju. Popis stanovništva iz 1948. godina će zabilježiti pad udjela Srba u stanovništvu sa 16.81%, koliki je bio 1931.godine, na 14.54% - što približno odgovara tom odljevu stanovništva u Vojvodinu.

U isto vrijeme je bilo i slučajeva naseljavanja Srba iz Hrvatska u obližnjim selima i gradićima gdje su Hrvati stradali tijekom Drugog svjetskog rata, a preživjeli protjerani bez mogućnosti povratka. Takvi primjeri su Zrin, Gvozdansko, Španovica, Udbina itd.

Od 1971. godine se ipak bilježi konstanti pad udjela Srba u stanovništvu Hrvatske, kako je opadalo stanovništvo u ruralnim područjima Like, Korduna, Banovine i Sjeverne Dalmacije - tzv. pasivnim krajevima koje su Srbi uglavnom naseljavali. Premda je ukupni udio Srba u stanovništvu Hrvatske opadao, bilježio se pad njihovog udjela u stanovništvu hrvatskih gradova često kao vojno, policijsko i upravno osoblje. Postojao je i trend povremenog doseljavanja Srba na područja Hrvatske uz Jadran, gdje su Srbi iz drugih dijelova Jugoslavije gradili vikendice. U nekim slabije razvijenim dijelovima Hrvatske povećan je udio Srba stoga što su Hrvati češće iseljavali iz države iz ekonomskih i političkih razloga.

Makar se u komunističkoj Jugoslaviji nastojalo "koliko je moguće" izaći u susret interesima nesrpskih naroda - koji su dobili svoje federalne jedinice i nacionalne institucije - napetost u hrvatsko-srpskim odnosima je bila stalna. Svaki izraz hrvatskog nacionalizma smatrao se protudržavnim, na što je hrvatska elita reagirala dugotrajnom tzv. hrvatskom šutnjom, gdje se za hrvatske interese smjelo raditi, ali ne o njima i govoriti. Kada se ta šutnja nakratko prekinula u vrijeme Hrvatskog proljeća, hrvatske ustanove su nastojale njegovati dobre odnose sa Srbima, što je medutim bilo teško zbog protivnih utjecaja SKD Prosvjeta, srpskih generala u JNA gen. Vidović i dr. te raznih emisara iz drugih dijelova Jugoslavije koji su stvarali netolerantno ozračje prema Hrvatima. Svaki spomen hrvatstva napadan je kampanjama stigmatiziranja, koje su uključivale klevete o stvaranju nove NDH, aludiranja na ustaške ratne zločine, potpirivali su ustaničko raspau Hrvatskoju Srbima i, prijetili Hrvatima. Čelnike Hrvatskog proljeća se pogrdno nazivalo ustašama, makar je medu njima bilo mnogo komunista. Tražilo se autonomiju Korduna, Banije, Like i sjeverne Dalmacije. Nažalost, ta kampanja polučila je plod kod većine hrvatskih Srba, unatoč tome što su se hrvatske ustanove, poput Matice hrvatske, demokratično odnosile prema Srbima iz Hrvatske, kojih je nemali broj suradivao u Matičinim glasilima.

                                     

1.9. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Domovinski rat

Podrobniji članak o temi: Domovinski rat

U ozračju porasta srbijanskog nacionalizma i trvenja izmedu republika u Jugoslaviji, 8. srpnja 1989. u Kninu je održan miting Srba s brojnim četničkim znakovljem i zazivanjem intervencije JNA, jer da su navodno Srbi u Hrvatskoj ugroženi.

S dolaskom višestranačja, osnivaju se i prve etničke srpske stranke u Hrvatskoj, od kojih je najveći bio SDS, sklon velikosrpskom nacionalizmu. Ubrzo se kao vode pokreta Srba u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu i Podunavlju profiliraju ekstremisti koji zazivaju oružanu pobunu, nasilje prema Hrvatima te odbijaju priznati izbore i legalnu hrvatsku vlast. Napetosti rastu pobjedom HDZ-a i Franje Tudmana na izborima u travnju 1990., jer su u programu imali uspostavu samostalne Hrvatske.

SDS Jovana Raškovića odbija sudjelovati u radu Sabora u svibnju 1990. Pojedini istaknuti srpski političari i znanstvenici, poput Sime Rajića i Jovana Bamburača, pozivali su na mir, suživot i smirivanje strasti. 17. kolovoza 1990. počinje tzv. Balvan-revolucija. Stvoreno je i Srpsko narodno vijeće, za predsjednika je izabran Milan Babić, kninski stomatolog. Proglašenje novog hrvatskog ustava u prosincu 1990., u kojem su Srbi svrstani u nacionalne manjine, iskorišteno je kao dokaz neprijateljstva Hrvata prema Srbima. Pod utjecajem velikosrpske propagande i uz podršku i kontrolu Srbije, uspostavljaju se srpske autonomne oblasti, koje prerastaju u Republiku Srpsku Krajinu. JNA dijeli vojno naoružanje Srbima u Hrvatskoj da ih drže po kućama, a u proljeće 1991. izbio je otvoreni rat i agresija, u kojemu je JNA uspostavila vojnu kontrolu na većini područja Republike Hrvatske s većom koncentracijom Srba. Potom se čitave postrojbe JNA s kompletnim naoružanjem, materijalnim sredstvima i zapovjednim kadrom dodjeljuju da djeluju kao Srpska vojska Krajine, koja će sve do kraja Domovinskog rata djelovati uz opskrbu i pod efektivnim zapovijedanjem iz Srbije. S područja RSK bilo je prognano gotovo svo nesrpsko stanovništvo - preko 170.000 ljudi, a zbog učestalog granatiranja područja Hrvatske uz "granice" RSK, moralo se i iz njih evakuirati desetke tisuća stanovnika. Srbi koji su na tom području ostali, uglavnom su disciplinirano poštivali vlast tzv. Republike Srpske Krajine, a oni u dobi prikladnoj za vojnu službu su mahom bili uključeni u oružane postrojbe i sudjelovali u ratovanju protiv Hrvatske.

Hrvatsku su prije početka velikosrpske agresije u velikom broju napustile obitelji časnika JNA srpske nacionalnosti, kao i brojni gradani srpske nacionalnosti koji se nisu slagali sa novim poretkom u Hrvatskoj, već su -ponegdje u organizaciji JNA - otišli u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili na područja pod nadzorom pobunjenih Srba iz Hrvatske. U slučajevima nekih naselja mješovitog nacionalnog sastava, srpsko se stanovništvo iselilo upravo uoči terorističkoga ili vojnoga napada na ta mjesta ".

Dio Srba je ostao živjeti na području pod kontrolom hrvatskih vlasti. Iako je dosad neutvrden točan broj, izmedu 9 i 20 tisuća Srba branilo je Hrvatsku u redovima HV-a i MUP-a. Zabilježeni su slučajevi u kojima su hrvatski Srbi stradali zajedno sa sumještanima Hrvatima nakon pada naselja u ruke paravojnih snaga pobunjenih Srba.

Dijelom zbog straha od "izdajnika" ili "snajperista" te općenite ratne psihoze i porasta netrpeljivosti uslijed ratnih stradanja, mnogi Srbi koji su ostali na području pod kontrolom hrvatskih vlasti bili su šikanirani i diskriminirani. Dio djece iz mješovitih brakova se osamostaljenjem Hrvatske, u ratnoj klimi, izjasnio kao Hrvati - u suprotnosti s dotadašnjom neobičnim pravilom da se djeca iz hrvatsko-srpskih brakova odrasla u Hrvatskoj izjašnjavaju kao Srbi.

Prema podatcima organizacije "Veritas" iz Banja Luke riječ je o organizaciji s prilično jasnim antihrvatskim stavom, pa se u Republici Hrvatskoj njeni podatci uzimaju s rezervom, tijekom Domovinskog rata je na području RH kako onom pod kontrolom legalnih vlasti iz Zagreba, tako i onih kojima je tijekom rata efektivno upravljala samoproglašena "Republika Srpska Krajina" evidentirano ukupno 5.186 poginulih na srpskoj strani; daljnjih 1.948 osobe se na dan 20. veljače 2014. god. vodilo u kategoriji "nestali", jer za njih nije činjenica smrti utvrdena s potpunom sigurnošću. Od poginulih na srpskoj strani, bilo je 90% muškaraca i 10% žena; 75% poginulih su bili vojnici i policajci ako se medu žrtve uračunaju i nestali, vojnici i policajci u ukupnom broju sudjeluju sa 63%. Ovi "Veritasovi" podatci su podložni kritikama, te je osobito vrlo vjerojatno da je medu 1.773 žrtava koje se iskazuju za vrijeme kada je 1995. godine područje tzv. RSK stavljeno pod nadzor hrvatskih vlasti medu poginule ubrojen i stanoviti broj osoba koja su umrle od bolesti ili prirodnom smrću.

Nakon i tijekom hrvatskih vojnih operacija Bljesak i Oluja, najveći dio srpskog stanovništva tzv. RSK 150-200.000 ljudi organizirano je i planski napustio Hrvatsku.



                                     

1.10. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Organizirana evakuacija tijekom operacije Oluja

Podrobniji članak o temi: Operacija Oluja

Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast.

– Izvještaj Misije EU iz rujna 1995. godine.

Par godina prije "predbjeglice" te tijekom čitavog rata Srbi su napuštali svoje domove u Hrvatskoj i odlazili u Srbiju, BiH, Crnu Goru ili udaljene zemlje, nastojeći uspostaviti egzistenciju izvan područja ratovanja. No, najveće masovno iseljavanje Srba iz Hrvatske zbilo se tijekom operacije Oluja.

Srbi su iseljeni po naredenju vlade "Republike Srpske Krajine" za evakuiranje civila s područja pogodenih vojnim djelovanjima, izdanom 4. kolovoza 1995. Tumačeći goleme demografske promjene nastale povodom Domovinskog rata, valja prepoznati da Srpski odlazak nije bio stihijski, nego planiran već početom druge godine rata, kad je medunarodna zajednica priznala Hrvatsku u avnojskim granicama te je velikosrbima bilo očigledno da ne će biti ništa od medunarodnog priznanja osvajanja hrvatskih teritorija. Već početkom 1992. Srbi su zaključili da treba provesti istragu "pod kojim uslovima, zbog kojih razloga i po čijoj naredbi" je izvršeno "iseljavanje stanovništva" s područja zapadne Slavonije. Vidljivo je da se ne govori o "protjerivanju" koje su proveli Hrvati, nego o "iseljavanju", za koju je netko na srpskoj strani trebao preuzeti odgovornost. Ubrzo je postalo jasnim da vlastodršci RSK nisu pokazivali spremnost da dozvole ostanak Srba na bilo kojem podruju koje dode pod kontrolu legitimnih vlasti Republike Hrvatske. Na provodenju mjera evakuacije u Krajini posebno je radila Civilna zaštita. Djelokrug njezina rada bio je definiran još 21. ožujka 1992., kada je Skupština "RSK" donijela "Zakon o odbrani" Republički štab civilne zaštite RSK 14. lipnja 1993. uputio je dopis Vladi "RSK" i Ministarstvu za energetiku "RSK" u kojem moli da se u skladu s procjenom o eventualnoj "ponovnoj agresiji" na "RSK" hitno osigura potrebna količina motornog goriva za izvršavanje evakuacije civilnog stanovništva, ako ona bude potrebna, Štab Civilne zaštite općine Benkovac je krajem 1994. izdavao potvrde za izdavanje goriva za potrebe evakuacije. Odmah po početku te opercije "Bljesak" vlasti "RSK" pokrenule su organiziranu evakuaciju srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije, i 1. svibnja 1995. Republički štab civilne zaštite "RSK" svim je regionalnim štabovima civilne zaštite uputio naredbu, u skladu sa stanjem koje je nastalo hrvatskom "agresijom" na zapadnu Slavoniju. U skladu s takvim razvojem stanja trebalo je aktivirati sve regionalne i općinske štabova civilne zaštite, uvesti njihova trajna dežurstva i poduzeti sve potrebne mjere za provodenje zaštite i spašavanja, s težištem na "sklanjanju, evakuaciji i zbrinjavanju stanovništva". Već izmedu 9 i 10 sati ujutro 1. svibnja srpsko stanovništvo u zapadnoj Slavoniji obaviješteno je da se "priprema za evakuaciju", a u 13 sati istog dana ona se počela i provoditi.

Do organizirane evakuacije po unaprijed planiranim pravcima je došlo kada vojna pomoć koja je "Krajini" ranije bila od Srbije obećavana nije stigla. Vojnici su u velikom dijelu takoder napustili bojne redove i zajedno sa stanovništvom krenuli prema Bosni i Hercegovini i potom u Srbiju. Babić, načelnik Republičkoga štaba Civilne zaštite, poduzeo je sve potrebne mjere kako bi pravovremene pripreme, kako samih djelatnika Civilne zaštite, tako i civilnoga stanovništva, bile učinjene. Ljude koji su odlučili ostati kod kuće, Civilna je zaštita takoder uputila i pripremila im potrebna sredstva za sklanjanje u blizini vlastitih kuća. Ljude koji su odlučili ostati u svojim kućama obilazili su djelatnici Civilne zaštite, lokalnih vlasti i vojske SVK-a. Oni su ljudima govorili da "bježe" prema Srbu jer dolaze "ustaše" izazivajući na taj način paniku i strah kod ljudi. Ti su ljudi nakon takvih upozorenja takoder odlučili otići. Posljedično, ljudi su se medusobno poticali da odu od svojih kuća. Iako nije utvrdeno tko je i kada izdao zapovijed za povlačenje postrojbi SVK-a u BiH, razvidno je da je rukovodstvo SVK-a unaprijed isplaniralo povlačenje svojih postrojbi, vojne opreme i mehanizacije preko državne granice i dogovorilo predaju istog s Vojskom Republike Srpske. Po dolasku u BiH, unatoč spomenutoj podršci RS-a, ljudima nije bilo omogućeno da ostanu privremeno, nekoliko dana, i kada se situacija smiri, da se vrate svojim kućama. Naprotiv, ljudi su morali napustiti i područje Republike Srpske i otići u Srbiju. Vrlo mali broj ljudi ostao je na području Republike Srpske.

Postoje izravni dokazi o sustavnom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije.

– Izvještaj komisije Medunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1009 od 10. kolovoza 1995. godine, Ujedinjeni narodi su oštro osudili granatiranje civilnih ciljeva tijekom akcije Oluja, izrazili "duboku zabrinutost zbog teške situacije osoba prognanih iz svojih domova" i tražili od vlade Hrvatske zaštitu civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina.

Tijekom Oluje predsjednik RH uputio je Srbima poziv na ostanak i mnogi su ga Srbi poslušali i mnogi su ga htjeli poslušati. Neke od onih koji su uporno htjeli ostati, usmrtili su do danas nepoznati počinitelji sa velikosrpske strane, u vrijeme dok hrvatske snage nisu niti bile došle do tih Srba. Poslije je bilo i slučaja ubojstava Srba koje su počinili hrvatski pojedinci; hrvatsko je pravosude promptno procesuiralo te slučaje.

                                     

1.11. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Stanje nakon operacije "Oluja"

Nakon operacije Oluja bilo je masovne paleži, na nekim mjestima ubojstava srpskih civila. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo je optuživano da se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni tijekom operacije Oluja i nakon nje. DORH je te optužbe u potpunosti odbacio, argumentirajući da je povodom kaznenih djela počinjenih tijekom Oluje i uglavnom u razdoblju nakon nje podneseno 6.390 prijava protiv poznatih i nepoznatih osoba. Medu tim osobama prijavljeno je 439 pripadnika oružanih snaga. Do konca studenoga 2012. osudeno je bilo 2.380 osoba. Većina postupaka odnosila se na djela protiv imovine, masovne paleži. Takoder su izricane presude "protiv života i tijela, ubojstva i kvalificirana ubojstva", od kojih je dio kvalificiran kao "ubojstava iz koristoljublja", a u manjem broju za ratne zločine.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Rights Watch-a, su i tijekom naredne 1996. godine slale izvješća, u kojima su pisale da su hrvatske oružane snage činile masovne ratne zločine koji su, uz rijetke izuzetke, ostali nekažnjeni. Takve su ocjene dalje širili mediji iz zemalja nesklonih Hrvatskoj, organizacije, političari koji su se protivili hrvatskim oslobodilačkim akcijama i hrvatskoj neovisnosti, koji su nerijetko prešućivali velikosrpske zločine. Pritom su i medunarodne organizacije i mediji nerijetko preuzimale i prenosile netočne brojke. Iz brojki zapravo proizlazi da je hrvatsko pravosude promptno reagiralo na dogadaje koji su slijedili vojnoredarstvene akcije Bljesak i Oluje; OESS je u Izvješću za 2005. primjerice prenio brojke iz izvješća glavnog državnog odvjetnika RH za 2001. godinu, prema kojima je za zločine na bivšem podruju RSK podneseno ukupno 3.970 prijava i doneseno 1.492 osudujućih presude; protim navodeći da su "zločini počinjeni tijekom oslobodilačkih operacija Oluje i Bljeska". Zamjenici glavnog državnog odvjetnika RH Petar Pulišelić i Slavko Zadnik, naprotiv, istaknuli su da se radilo o zločinima nakon tih akcija HV-a.

Hrvatski predsjednik Franjo Tudman je 26. kolovoza 1995. godine pozvao Hrvate da "ne uništavaju kuće Srba, koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina", najavljujući da se mora smjestiti 380.000 hrvatskih prognanika i izbjeglica "u domove, kuće i imanja, koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda, hrvatske države". U područja RH oslobodena u akciji Oluja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tudmana narednih mjesaeci počela organizirano naseljavati izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH, gdje su vlasti Republike Srpske - izvan bilo kakvih ratnih operacija - provele zadnje masovno protjerivanje Hrvata u vremenu nakon akcije Oluja.

U godinama nakon završetka rata, oko 133.000 Srba se vratilo u Hrvatsku; medu povratnicima je bio veći broj starijih ljudi, dok su se mlade obitelji s djecom rjede vraćale.

                                     

1.12. Demografska povijest Srba u Hrvatskoj Položaj Srba u Hrvatskoj danas

Srbi u Hrvatskoj danas čine po brojnosti najveću nacionalnu manjinu, čiji pripadnici čine približno 4.4 posto stanovništva Hrvatske. Uživaju kulturnu autonomiju i prava sukladno Ustavu, Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina iz 2002. godine i drugim zakonskim propisima i medunarodnim sporazumima. Brojni Srbi su eksponirani u javnosti, ima ih dosta medu socijalno uspješnima i medu osobama na visokim javnim funkcijama.

                                     

2. Kultura

Pri Srpskom kulturnom društvu Prosvjeti djeluje Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj.

Dani srpske kulture su manifestacija koja se održava od 2006. godine. Temeljem prava kao nacionalna manjina, kroz svoje udruge i kulturna društva, Srbi u Republici Hrvatskoj iz proračuna godišnje podatci za 2011. godinu primaju 11 milijuna kuna.

                                     

3. Poznati Srbi u Hrvatskoj

  • Živko Juzbašić - sudionik NOB, ministar u Vladi nacionalnog jedinstva, 1991 1992.
  • Marko Car - košarkaš
  • Pero Budmani ↓ 3 - jezikoslovac i književnik
  • Svetozar Pribićević - srpski političar u Hrvatskoj u Austro-Ugarskoj i Kraljevini SHS, od 1927. suradnik Stjepana Radića
  • Medo Pucić ↓ 4 - književnik i političar
  • Marina Miletić - športašica odbojka
  • Nikola Tesla - jedan od najvećih znanstvenika uopće
  • Nives Celzijus - hrvatska pjevačica, model i spisateljica rodena kao Nives Zeljković
  • Rade Končar - narodni heroj Jugoslavije, strijeljan od talijanskih fašista 1942.
  • Milutin Milanković - znanstvenik, astronom
  • Živojin Vračarić - športaš odbojka
  • Dušan Bogdanović - športaš košarka
  • Pero Kvrgić po majci Slovenac - glumac
  • Grigor Vitez - dječji književnik
  • Adam Pribićević - političar i publicist
  • Vladan Desnica - književnik
  • Arsen Dedić - kantautor i skladatelj
  • Nikola Plećaš - športaš, košarka
  • Simo Matavulj - pisac, akademik Srpske kraljevske akademije
  • Milan Rešetar ↓ 2 - filolog i književni povjesničar
  • Jovan Stanisavljević Čaruga - najpoznatiji zelenokaderaš i odmetnik
  • Josif Rajačić - karlovački patrijarh, ustoličio Josipa Jelačića za bana 1848. u odsutnosti biskupa Jurja Haulika
  • Vojin Bakić - kipar
  • Vladimir Matijević - trgovac, osnivač "Privrednika"
  • Dorde Pribičević - odvjetnik, sveuč. profesor, 1994. obnašao dužnost posebnoga savjetnika predsjednika RH
  • Željko Jovanović - političar, liječnik
  • Milanka Opačić - političarka
  • Baltazar Bogišić - znanstvenik i političar
  • Dušan Popov - dvostruki agent tijekom 2. svjetskog rata
  • Pavle - Patrijarh srpski
  • Gojko Ajduković - liječnik osobni liječnik predsj. SFRJ Josipa Broza Tita, 1974 1980.
  • Predrag Stojaković - športaš, košarka
  • Mila Dimitrijević - glumica
  • Josip Runjanin ↓ 7 - skladatelj
  • Srećko Bijelić - političar, sudionik Hrvatskog proljeća
  • Dorde Ocić - književnik
  • Dušan Dragosavac - političar, sudionik NOB
  • Dokica Milaković - filmski glumac
  • Jasna Šekarić r. Brajković - športašica streljaštvo
  • Jovan Rašković - psihijatar, ideolog pobune Srba u Hrvatskoj
  • Božidar Petranović ↓ 1 - preporoditelj Srba u Dalmaciji
  • Slavko Ćuruvija - srpski novinar i izdavač
  • Svetozar Kurepa - istaknuti znanstvenik, matematičar, profesor emeritus Prirodoslovno- matematičkog fakulteta u Zagrebu
  • Rade Šerbedžija - glumac, redatelj i scenski umjetnik
  • Slobodan Uzelac - političar, sveučilišni profesor defektologije
  • Jovan Sundečić - pjesnik, diplomat
  • Jelena Dokić - športašica tenis
  • Jovanka Broz r. Budisavljević - supruga Josipa Broza Tita
  • Siniša Mihajlović ↓ 5 - športaš nogomet - izbornik nogometne reprezentacije Srbije, nogometni trener
  • Milan Dukić - političar, zastupnik u Hrvatskom saboru
  • Gajo Petrović - filozof, sveučilišni profesor i logičar
  • Arijan Komazec - košarkaš
  • Božidar Damjanović Benedikt - pisac i redatelj
  • Stanko Stojčević - političar, predsjednik Predsjedništva CK SKH
                                     

3.1. Poznati Srbi u Hrvatskoj Napomene

  • ↑ 1 - Obraćao se narodu mahom Srbima u svom izbornom govoru u Kninu kao Hrvatima, govoreći "mi smo Hrvati".
  • ↑ 5 - Majka Hrvatica.
  • ↑ 7 - Njegova kćerka Wilhelmina u nekoliko navrata izjavila je kako je Runjanin Hrvat.
  • ↑ 6, ↑ 6a - U svome životopisu, Crtice moga života, u nekoliko navrata o sebi govori kao o Hrvatu.
  • ↑ 2 - Mijenjao nacionalno izjašnjavanje kroz vrijeme, pa se poslije izjašnjavao Jugoslavenom.
  • ↑ 3 - Talijanskog podrijetla.
  • ↑ 4 - Vidjeti izjašnjavanje njegovog brata.
                                     

4. Vidi još

  • Republika Srpska
  • Srpsko nacionalno vijeće
  • Republika Srpska Krajina
  • Zajedničko vijeće općina
  • Operacija Oluja
  • Srpsko kulturno društvo Prosvjeta
  • Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj
  • Privrednik
  • SDSS
  • Novosti samostalni srpski tjednik
  • Srpski demokratski forum
                                     

5. Literatura

  • Valentić, Dr. Mirko 1992. "O etničkom korijenu hrvatskih i bosanskih Srba". Časopis za suvremenu povijest 24 3: 1-21
  • Zelić-Bućan, Benedikta 1994." Predgovor "u Mihovio Pavlinović: Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji: str. V-XVI. Laus, Split ISBN 953-190-001-9
  • Roksandić, Drago "Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana", "Vjesnik" Zagreb 1991.
  • Artuković, Mato 1991. Ideologija srpsko-hrvatskih sporova Srbobran 1884 1902. Naprijed, Zagreb ISBN 86-349-0257-9
  • Lorković, Mladen 2005. Narod i zemlja Hrvata. Split,: Marjan tisak pretisak izdanja iz 1939. ISBN 953-214-288-6
  • Artuković, Mato: Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 2014.
  • Markus, Tomislav travanj 2011. "The Serbian question in Croatian politics, 1848-1918". Review of Croatian History VI 1: 165-88 Chinese
                                     
  • Srbi srp. Srbi Срби su narod iz grupe Južnih Slavena nastanjen u Srbiji, Bosni i Hercegovini većinom u Republici Srpskoj Hrvatskoj Crnoj Gori te
  • Muzej Srba u Hrvatskoj bio je javni muzej u Zagrebu u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj specijaliziran u temama vezanim za povijest Srba na prostoru
  • Srpskog kulturnog društva Prosvjeta - centar kulture Srba u Hrvatskoj Pristupljeno 13. prosinac 2020. Srbi u Hrvatskoj Manjinski jezici u Hrvatskoj
  • Srbi u NDH su činili oko četvrtine stanovništva, po službenim podatcima iz 1941. bilo ih je 1.848.000 od ukupno 6.966.729 stanovnika 26, 5 U odnosu
  • 848 Bošnjaka. Srbi u Hrvatskoj imali su nešto višu stopu rasta stanovništva nego Hrvati, ali manju nego Srbi i drugi narodi u BiH. Hrvatska je uvijek imala
  • Srbi su jedna od nacionalnih manjina u Madarskoj. Srbi su na teritoriju Madarske prisutni još od srednjeg vijeka. Tijekom Srpske despotovine od kraja
  • 4.159.696 stanovnika Hrvati 80.3  Srbi 15  Madari 1  1953. 3.936.022 stanovnika Hrvati 79.5  Srbi 15  Madari 1.2  Slovenci 1.1  i drugi
  • Srbi u Sloveniji predstavljaju drugu najbrojniju etničku skupinu poslije Slovenaca u Republici Sloveniji. Srbi su se na teritoriju Slovenije u većem
  • u Hrvatskoj NOP bio je dio antifašističkog NOP - a na području okupirane Jugoslavije. NOP Hrvatske je bio pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske
  • Srbi u Njemačkoj njem. Serben in Deutschland, srp. Срби у Немачкој su etnička skupina u Njemačkoj. Prvi Srbi koji su se naselili u Njemačkoj bili su
  • generali bili su oko 90 njih Srbi i Crnogorci. Kada su se 1927. godine protiv Beograda ujedinili Hrvati i hrvatski Srbi i oformili Seljačko - demokratsku

Users also searched:

poznati srbi u hrvatskoj danas,

...

Broj srba u hrvatskoj 2019.

ZNATE LI KAKO JE DANAS BITI SRBIN U HRVATSKOJ? Danas to. Ako je hrvatski antifašizam bio najmasovniji u Europi, još je nejasnije zašto hrvatska država odlazi na početak svetkovine smrti, a ne na njen. Poznati srbi u hrvatskoj danas. Zemlja i ljudi. Srbi su 1991. bili većina u 11 općina u kojima je ukupno živjelo 144.260 pripadnika srpske narodnosti, da bi 2001. u njima živjelo samo 27.015 Srba.


...